Aleksandar III Veliki

Aleksandrija, kozmopolitski grad znanosti i kulture od osnutka u IV. st. pr. Kr. do danas, mjesto je u kojem se isprepliću orijentalna i zapadna civilizacija. Tijekom više od 2000 godina njome su vladali brojni narodi: Grci, Rimljani, Bizantinci, Arapi, Turci, Francuzi, Englezi i Egipćani, ali nitko nije odolio njezinim čarima. Tako ona i danas osvaja na prvi pogled.

Najstarije naselje na prostoru današnje Aleksandrije nalazilo se na otoku Faru, danas poluotoku Ras-el-Tin. Ondje su pronađeni ostaci luke još iz prapovijesnog vremena. Nasuprot otoku nalazilo se malo ribarsko selo Rhakotis. Arheološki ostaci nagovješćuju da je ovo naselje postojalo još u XIII. st. pr. Kr. Nažalost, u pisanim svjedočanstvima gotovo da i nema njegova spomena pa se ne može utvrditi važnost ovog naselja.

Najveći vojskovođa i državnik helenističkog svijeta Aleksandar III. Makedonski (356. - 323. g. pr. Kr.; vladao od 336. - 323. g. pr. Kr.) osvojio je Egipat u jesen 332. g. pr. Kr. nakon pobjeda nad perzijskim kraljem Darijem III. (336. - 331. g. pr. Kr.). Aleksandar je imao samo 25 godina, a već je bio gospodar čitave istočne obale Sredozemlja od Grčke do Egipta. U Memfisu je dočekan kao oslobodilac od perzijskoga jarma pod kojim su se Egipćani s kratkotrajnim prekidom (404. - 342. g. pr. Kr.) nalazili još od Kambizova osvajanja i zarobljavanja faraona Psametika III. (526. g. pr. Kr.). Želeći se što više približiti Egipćanima i njihovom svećenstvu, dao se okruniti za zakonita egipatskog faraona. Očaran Egiptom, Aleksandar je nakon krunidbe pred sebe postavio novi zadatak - izgradnju prijestolnice koja je trebala povezati Grčku, Malu Aziju i Europu s novoosvojenim područjima na istoku. Za središte novog svijeta izabrao je područje delte Nila između Sredozemnog mora i Mareotskog jezera (eg. Mariout) u čijem se zaljevu nalazio otočić Far. Granice grada odredio je sam Aleksandar, a grad je projektirao grčki graditelj Dinokrat Rodski. Temelji Aleksandrije postavljeni su 7. travnja 331. g. pr. Kr.

Evo što je o osnivanju Aleksandrije napisao antički pisac Plutarh (46. - 120. g.) u životopisu o Aleksandru: "... Kažu, naime, da je, postavši gospodar Egipta, želio utemeljiti velik i mnogoljudni helenski grad pa mu ostaviti svoje ime i po savjetu graditelja gotovo je već odmjerio i opasao zidom mjesto određeno za nj. Tada noću, dok je spavao, usni čudesno priviđenje: učini mu se da je starac jako sijede kose i časne pojave, stavši uza nj, izgovorio ove epske stihove: U moru šumnom veoma imade nekakav otok Baš pred Egiptom samim a Far zovu ga ljudi. (Homer, Odiseja, IV, 354-355) Stoga odmah čim je ustao pođe na Far koji je u to vrijeme još bio otok malo poviše kanopskog ušća Nila a sada je nasipom povezan s kopnom. Pa kad ugleda mjesto izvanredno povoljna položaja (jer to je dugačak jezičac zemlje koji prevlakom osrednje širine razdvaja veliko jezero i more koje završava prostranom lukom), rekavši da je na koncu konca Homer, koji je i u drugome divljenja vrijedan, sad i veleuman graditelj, naredi da se tlocrt grada iscrta prilagođivan profilu zemljišta. Nije bilo pri ruci krede, pa su zato, uzimajući ječmena brašna, opisali na crnoj zemlji ravnice kružno područje, na krakove čijeg su se unutarnjeg luka nastavljale ravne crte počinjući od onoga što bi se moglo nazvati okrajcima tog područja i jednolično sužujući širinu tako da su činile lik kabanice. Kad se kralj oduševio nacrtom, iznenada ptice s rijeke i jezera, neizmjerna broja i najrazličitijih vrsta i veličine, sliježući se nalik na oblake na to mjesto, ne ostaviše ni mrvicu ječmenog brašna tako da je Aleksandar bio zbunjen znamenjem. Kad ga međutim gataoci osokoliše neka bude miran (jer grad što ga osniva bit će pun obilja i hranitelj ljudi raznoraznih naroda), naredivši da se nadzornici radova prihvate posla, sam krene u Amonovo svetište ..." (Plutarh, Usporedni životopisi - Aleksandar, gl. 26).

Stela Ptolemeja I. iz 311. g. pr. Kr. vezana uz osnivanje grada Aleksandrije

Postavivši temelje grada, Aleksandar je krenuo u nova osvajanja na istoku. Više se nikada nije živ vratio u svoju buduću prijestolnicu. Umro je u Babilonu 323. g. pr. Kr. od groznice. Njegove zamisli i brigu o izgradnju grada preuzeo je jedan od njegovih vojskovođa i pomoćnika, Ptolemej I. Soter, koji je nakon dugogodišnjih ratova Aleksandrovih nasljednika - dijadoha godine 305. pr. Kr. potpuno preuzeo vlast u Egiptu (305. - 282. g. pr. Kr.). Ptolemej I. vojnim je putem uspio prenijeti Aleksandrovo tijelo iz Babilona u Aleksandriju. Nakon što je početkom III. st. pr. Kr. proširio granice države na Kirenu (današnju Libiju), Palestinu, Cipar i druge otoke istočnog Sredozemlja, Ptolemej I. mogao se posvetiti uređenju nove prijestolnice čime započinje kulturni i znanstveni procvat Aleksandrije. Njegovi nasljednici Ptolemejevići vladali su Egiptom sve do posljednjega građanskog rata u Rimu u kojemu su aktivno sudjelovali egipatska kraljica Kleopatra VII. i Marko Antonije. Poraz kod Akcija 31. g. pr. Kr. navijestio je kraj egipatske samostalnosti. Godine 30. pr. Kr. Oktavijan je zauzeo Egipat čime je postao apsolutni gospodar Sredozemlja i rimske države.

Aleksandrija je za vladavine Ptolemejevića izrasla u jedan od najvećih antičkih gradova koji je sredinom I. st. pr. Kr. brojio oko 500.000 stanovnika. U gradu su uglavnom živjeli Grci, Židovi i brojni trgovci različitih nacionalnosti. Egipćani su odbijali grad nazivati Aleksandrijom prema imenu njezina osnivača nego su ga nazivali Raqed prema starom ribarskom naselju. Broj Egipćana u gradu uglavnom je bio zanemariv. Grad su krasili mnogi spomenici od kojih su najglasovitiji bili svjetionik na otoku Faru, Velika knjižnica i Muzej (Mouse?on), Serapisov hram (Serapeum) i kraljevske palače.

Na otoku Faru izgrađen je između 297. i 283. g. pr. Kr. najglasovitiji svjetionik starog svijeta visok 135 m. Na vrhu svjetionika bio je smješten Posejdonov ili Zeusov kip. Tijekom stoljeća svjetionik je oštećen u brojnim potresima. Srušio se u prvoj polovici XIV. st. nakon jednog velikog potresa. Njegov je izgled opisao antički geograf Strabon (o. 60. g. pr. Kr. - 25. g. po Kr.): "Na krajnjem rtu otoka stoji stijena, koju sa svih strana oplakuje more, a na njoj je podignut toranj, upravo čudesno izgrađen od bijelog mramora. O njemu kolaju brojne pripovijesti. Ime je dobio prema otoku na kojem stoji." (Strabon, Geografija, XVII)

Maketa s prikazom svjetionika na Faru

Grad je bio podijeljen na mnoge upravne okruge. U vladarskoj četvrti koja se prostirala na južnim i zapadnim područjima grada podignute su brojne palače Ptolemejevića i njihova plemstva. Ondje su bili uređeni parkovi, Muzej i Knjižnica. Aleksandrova grobnica vjerojatno se nalazila u sklopu kompleksa kraljevskih palača, ali njezini tragovi do danas nisu otkriveni. Prema sačuvanim antičkim svjedočanstvima grobnicu su posjećivali brojni rimski carevi od Augusta (30. g. pr. Kr. - 14. g.) do Karakale (211. - 217. g.). Grobnica je vjerojatno uništena prigodom nemira u Aleksandriji oko 270. g. Brojni dijelovi ove četvrti koji su se prostirali uz obalu mora danas se nalaze 6 do 8 m ispod njezine površine.

Pompejev stup

Veliku Aleksandrijsku knjižnicu dao je podići Ptolemej I. Namjeravao je stvoriti znanstveno i kulturno središte koje će se suprostaviti atenskom utjecaju. Zadatak je povjerio Aristotelovu nasljedniku, Dimitriju Falerskom. Izgrađena je Biblioteka sa znanstvenom ustanovom Muzejem. Tako su stvoreni temelji kulturnog i znanstvenog utjecaja koje će Aleksandrija zadržati sve do kraja IV. st. Knjižnica nije bila otvorena za javnost nego samo za studente i znanstvenike. Za potrebe knjižnice prikupljani su rukopisi, papirusi i razni natpisi sa svih strana svijeta. Svjedočanstva brojnih putnika govore da su im u Egiptu oduzimani svi rukopisi koji su potom prepisivani i vraćani vlasnicima. Na taj način stvorena je golema zbirka znanja antičkog svijeta s oko 200.000 rukopisa. U brojnim svicima dokumenata bili su zastupljeni gotovo svi poznati jezici: grčki, latinski, aramejski, hebrejski, jezici naroda Mezopotamije, perzijski, arapski, pa i indijski. U Muzeju se istraživala biologija, medicina, matematika, astronomija, filologija, geografija, povijest ... U okviru ustanove djelovala su brojna slavna imena od kojih se posebno ističu geograf, filolog, matematičar i astronom Eratostren (275. - 196. g. pr. Kr.), matematičar Euklid (djelovao oko 300. g. pr. Kr.), astronom Aristarh (310. - 230. g. pr. Kr.), fizičar, matematičar i izumitelj Arhimed (287. - 211. g. pr. Kr.), fizičar Heron (djelovao oko 62. po Kr.) i geograf i astronom Klaudije Ptolemej (II. st. po. Kr.). U Aleksandriji je u prvoj polovici III. st. pr. Kr. djelovao i egipatski svećenik Maneton (III. st. pr. Kr.) koji je na temelju raznih egipatskih izvora sastavio pregled povijesti egipatskih faraona i dinastija od mitskih vremena do Ptolemejevića. Prvi put Knjižnica i Muzej uništeni su 48./47. g. pr. Kr. u građanskom ratu između Kleopatre VII. i njezina brata Ptolemeja XIII. (tzv. aleksandrijski rat), ali nisu sačuvani podaci o veličini štete. Najveća razaranja dogodila su se oko 270. g. u vrijeme sukoba u Aleksandriji kada je uništena i palača. Godine 391./392. kršćanski ekstremisti, uništavajući poganske hramove, uništili su i ostatke Knjižnice. Prigodom arapskog osvajanja Aleksandrije u jesen 641. godine također su uništeni brojni sačuvani spisi.

U Aleksandriji su bili izgrađeni mnogi hramovi posvećeni grčkim i egipatskim bogovima. Među njima najveći i najglasovitiji bio je Serapej (Serapeum) posvećen egipatskom bogu Ozirisu. U njemu su se štovali brojni grčki i egipatski kultovi (Oziris čiji je helenistički oblik Serapis, Zeus, Pluton, Apis i dr.). Hram je u prvim stoljećima po Kristu bio središte protivnika širenja kršćanstva i njegovog utjecaja. Nalazio se na prostoru današnjeg Kom-el-Dikka. U gradu je izgrađen i Izej (Iseum) posvećen božici Izidi. Oba hrama uništena su u nemirima 391./392. g.

Nakon samoubojstva Kleopatre VII. i Marka Antonija 30. g. pr. Kr. Egipat je potpao pod vlast Rima. Tijekom naredna četiri stoljeća grad je ostao jedno od najvažnijih kulturnih i trgovačkih središta istočnog Sredozemlja. Ondje je bila smještena glasovita aleksandrijska trgovačka flota koja je održavala veze s dalekim zemljama Orijenta. Grad i njegove spomenike posjećivali su znameniti znanstvenici, putopisci, političari i vladari (August, Germanik, Strabon, Hadrijan, Karakala i mnogi drugi). Život u gradu je uglavnom tekao mirno, iako gospodarske i socijalne prilike nisu bile zadovoljavajuće. Ponekad je zbog nezadovoljstva načinom na koji se upravljalo zemljom i isključivanja domaćeg stanovništva iz gospodarskog života dolazilo do pobuna. Jedna od najvećih dogodila se 215. g. kada je rimski car Karakala dao ubiti mnoge Aleksandrijce. Jačanjem kršćanstva u Egiptu se razvija zasebna koptska umjetnost i vjersko učenje koje se očuvalo i do danas. Podjelom Rimskoga Carstva 395. g. Egipat je pripao njegovoj istočnoj polovici - Istočnom Rimskom Carstvu. Tijekom teoloških raspravi u IV. i V. st. Aleksandrija je bila važno crkveno središte.

Godine 639. Arapi su na osvajačkom pohodu prema zapadu afričkog kontinenta i Europi prodrli u dolinu Nila. Pustinjski nomadi osvajaju Aleksandriju u jesen 641. g. čime započinje tisućljetno gospodarsko i kulturno propadanje grada. Nakon kratkog povratka pod vlast Bizanta (645. g.) grad ostaje pod trajnom vlašću Arapa. Mijenja ime u Iskanderiyya i gubi na važnosti te iz prijestolnice postaje provincijsko središte. Tijekom XII. st. često je pod udarom pljačkaških prodora iz Italije i Sicilije (Normani). Arapski kroničari koji su posjetili grad uglavnom su ostavili samo njegove opise koji prikazuju brojne gradske preobrazbe. Izgrađeni su novi obrambeni zidovi, a stare gradske palače su napuštene. Došlo je do velikih promjena u gradskoj populaciji. U vrijeme arapskih osvajanja u gradu je živjelo oko 600.000 Grka i 40.000 Židova, dok u razdoblju od XII. do XIV. st. u gradu živi između 50 i 60 tisuća stanovnika. U kasnom srednjem vijeku dolazi do novog gospodarskog uspona grada. Godine 1517. osmanski sultan Selim I. osvaja Egipat i Aleksandriju čime započinje ponovno otvaranje Egipta prema gospodarskim središtima kršćanske Europe. U narednim stoljećima grad posjećuju brojni trgovci, putnici i putopisci.

Crtež grada iz turskog razdoblja

Godine 1798. Egipat je zauzeo Napoleon Bonaparte (1769. - 1821.). Nakon povlačenja francuske vojske 1801. godine Egipat dolazi pod sve veći utjecaj Britanskog Carstva. Iako je nestalo francuske političke vlasti, njezin gospodarski i kulturni utjecaj osjećao se i u narednim desetljećima.

Denonova znanstvena ekpedicija u Aleksandriji

Početkom XIX. st. u Egiptu je svu moć preuzeo Muhammed Ali koji se istaknuo u ratovima protiv Mameluka. Nakon imenovanja za egipatskog pašu 1807. g. ubrzo je započeo s procesom reorganiziranja uprave. Godine 1817. započeo je graditi svoje palače u blizini otoka Fara. Time Aleksandrija ponovno dobiva na važnosti pa ubrzo opet postaje važno kulturno, gospodarsko i političko središte. U gradu su uz pomoć francuskih stručnjaka podignuti mnogi kanali, obrambene zidine i brojne građavine. Gospodarski uzlet grada vidljiv je iz povećanja prometa u aleksandrijskoj luci. S povećanjem europskog utjecaja na istočnom Sredozemlju u drugoj polovici XIX. st. Aleksandrija postaje moderni grad u kojem se susreću europska arhitektura i orijentalni stil gradnje. Dolazi do strelovitog povećanja stanovništva s 13.000 (1821.) na 573.000 (1927.). Za razliku od antičkog vremena u gradu početkom XX. st. veliku većinu stanovništva čine Egipćani (oko 85 %) dok ostatak stanovništva ravnopravno čine Grci, Francuzi, Britanci i Talijani. Na početku novog milenija Aleksandrija je najveća luka Sredozemlja s milijunskim stanovništvom te moderni grad koji ponovno gleda prema svojoj svijetloj budućnosti.

Muhamed Ali prima strane izaslanike u svojoj palači u Aleksandriji

U posljednjih desetak godina grad je iznova u središtu pozornosti. Brojna arheološka otkrića potopljenih dijelova grada otkrivaju dragocjene građevine i spomenike helenističkog vremena. Grad opet teži postati znanstveno i kulturno središte svijeta. 16. listopada 2002. g. ponovno je otvarena Aleksandrijska knjižnica (Bibliotheca Alexandrina). Izgradnju objekta potpomogle su mnoge države svijeta, a tijekom godina prikupljeno je 65.000.000 $. Najveći donatori bile su arapske države. Današnja zgrada knjižnice nalazi se na prostoru na kojem je dinastija posljednjih egipatskih faraona - Ptolemejevića - izgradila svoje palače i nedaleko od mjesta gdje je nekoć stajala Knjižnica. Za zbirke knjiga, čije je prikupljanje započelo 1990., dosad je kupljeno oko 250.000 naslova. Maksimalni kapacitet knjižnice je 8.000.000 knjiga. Unutar kompleksa Knjižnice izgrađen je planetarij, znanstveni muzej i muzej starina koji sadrži mnoge predmete iskopane tijekom gradnje i u sklopu novih istraživanja na prostoru Aleksandrije. Trenutno se razmišlja da se ispred zgrade postavi veliki granitni kip Ptolemeja I. koji je prije nekoliko godina pronađen u aleksandrijskom zaljevu. Sve ta ulaganja potvrđuju uvjerenje da će egipatska Aleksandrija ponovno doseći davnu slavu.

M.T.