Hrvatska posjeduje oko 4500 predmeta egipatske provenijencije iz razdoblja do arapskog osvajanja Egipta 642. g. Oni se glavnom čuvaju u velikim muzejskim, ali i u privatnim zbirkama. Materijal se uglavnom sastoji od sitnih predmeta: skarabeja, amuleta, šauabtija, malenih pločica od različitih materijala, ogrlica, prstenja, znakova oka, srca i plodnosti, kipića bogova i sl. Uz to nalazimo: obuću, razne posude, prikaze životinja te kipove raznih muških i ženskih osoba. U velikom broju predmeta moguće je identificirati veću zbirku kipova bogova (prvenstveno Ozirisa i Izide) od različitog materijala. Vrlo su vrijedne raznovrsne ploče (stele) od drveta i kamena s natpisima i slikarijama uglavnom nadgrobne uloge, zatim razni natpisi na papirusu i platnu, knjige mrtvih, kanope i njihovi poklopci. Posebnu skupinu čine sarkofazi od različitog materijala za ukop životinjskih i ljudskih ostataka, mumije i povoji mumija. Isto tako treba izdvojiti trinaest cjelovitih ili segmentarno očuvanih sfingi iz Dioklecijanove palače u Splitu. Kao što je vidljivo iz gore predočenog, na našem tlu prevladavaju uglavnom sitni predmeti koji čine većinu institucionalnih i privatnih zbirki. Egipatske starine u raznim hrvatskim zbirkama dijelima na dvije osnovne skupine:

• materijal egipatske provenijencije nabavljen iz svijeta preko posrednika ili donacijom,
• materijal s našeg prostora koji valja vezati uz prisutnost egipatskog kulta, ali i stanovništva s Istoka. On je najčešće plod arheoloških istraživanja, a na današnji hrvatski prostor bio je ponajviše dopremljen u rimsko doba antike. Ovaj materijal vrlo je brojan, što upućuje na dobre veze s Egiptom u rimskom periodu.

Nadalje, važno je predstaviti građu koja je prisutna u raznovrsnim institucijama na tlu Hrvatske. Budući da je gotovo nemoguće obuhvatiti sve veće i manje zbirke zbog postojanja velike količine predmeta koji se nalaze u posjedu privatnih osoba, oslonio sam se samo na one najvažnije. Tako možemo izdvojiti zbirke Arheološkog muzeja u Zagrebu, Arheološkog muzeja u Splitu, Arheološkog muzeja u Zadru, Arheološkog muzeja Istre u Puli, Dubrovačkog muzeja, Muzeja Slavonije u Osijeku i Zbirku Ante Topića Mimare u Zagrebu, Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu, ali i niz manjih zbirki područnih i gradskih muzeja (npr. Gradski muzej Varaždin, Franjevački samostan u Sinju, Samostan sv. Eufemije u Kamporu na otoku Rabu itd). Moguće je izdvojiti i dio privatnih zbirki koje su publicirane u periodici. Poseban problem predstavljaju zbirke institucija i područnih muzeja koje vjerojatno sadrže vrijednu građu, ali njena eventualna vrijednost i opseg nisu poznati znanstvenoj javnosti.

U pogledu objavljivanja građe može se govoriti o dvije osnovne skupine materijala na našem tlu.

1. Zbirke institucija koje su sustavno prezentirane i objavljivane putem kataloga izložbi te praćene i publicirane u znanstvenoj periodici. To su zbirke Arheološkog muzeja u Zagrebu i Arheološkog muzeja u Splitu. Za Arheološki muzej u Zagrebu postoji odgovarajući katalog starina objavljen u Parizu 1970. godine i mnogi stručni katalozi izložbi. Eksponati Arheološkog muzeja u Splitu prezentirani su i publicirani uglavnom putem stručne periodike. Egipatske starine koje su obuhvaćene Zbirkom Ante Topića Mimare naznačene su u stručnim katalozima Muzeja Mimara u Zagrebu. Velike zbirke Arheološkog muzeja u Dubrovniku i Puli tek su nedavno sustavnije obrađene i publicirane (2001.). Manje zbirke muzeja u Osijeku i Zadru i nisu sustavnije praćene, a pojedini predmeti povremeno su publicirani u periodici. Vrlo vrijednu egipatsku zbirku Gradskog muzeja u Varaždinu tek je nedavno sustavno obrađena i publicirana (2002. i 2004.). Za značajno mjesto koje Hrvatska zauzima u svjetskim razmjerima najzaslužnija je velika i vrijedna zbirka Arheološkog muzeja u Zagrebu u kojoj se čuva svjetski raritet tzv. "Zagrebačka egipatska mumija s lanenom knjigom" (Liber linteus Zagrabiensis).

2. Zbirke institucija i privatnih osoba koje nisu sustavno prezentirane i objavljivane. U budućnosti je nužno potrebno utvrditi koliko se predmeta nalazi u zbirkama područnih muzeja, a potom odrediti podrijetlo predmeta, njihovu autentičnost, period nastanka i kulturno-povijesnu vrijednost. Teško je govoriti o načinu na koji su pojedini predmeti došli do ovih institucija. Posebnu skupinu čine zbirke privatnih osoba čiju je vrijednost, opseg, način nabavke i autentičnost nažalost nemoguće utvrditi budući da su ove zbirke gotovo nepoznate znanstvenoj javnosti.

M.T.